Za razliku od kemijskih pristupa dezinfekciji vode, UV svjetlo osigurava brzu, učinkovitu inaktivaciju mikroorganizama kroz fizički proces. Kada su bakterije, virusi i protozoe izložene germicidnim valnim duljinama UV svjetla, one se čine nesposobnima za reprodukciju i inficiranje.
Klor se obično dodaje u vodu u bazenu kako bi se ubili štetni mikrobi. Međutim, ovaj dezinficijens može reagirati s tvarima u vodi u bazenu -- od kojih mnoge uvode sami plivači -- kako bi se stvorili DBB-ovi, koji mogu iritirati oči, kožu i pluća. Većina bazenskih sustava kontinuirano recirkulira vodu različitim koracima obrade kako bi dezinficirala vodu i smanjila DBB-ove i njihove prekursore. No, zbog poteškoća u usporedbi bazena s različitim uvjetima, poput broja plivača, doziranja klora ili kvalitete punjenja vode, znanstvenici trenutno ne znaju koja je strategija najbolja. Dakle, Bertram Skibinski, Wolfgang Uhl i kolege željeli su usporediti nekoliko strategija obrade vode u kontroliranim i ponovljivim uvjetima pilotskog sustava bazena.
Istraživači su kontinuirano dodavali spojeve u svoj model bazena koji su simulirali prljavštinu i tjelesne tekućine i dodavali klor prema propisima za bazene u punom opsegu. Zatim su vodu tretirali jednom od sedam strategija obrade vode. Otkrili su da je tretman zgrušavanjem i filtriranjem pijeska u kombinaciji s granuliranom filtracijom aktivnog ugljena najučinkovitiji u snižavanju koncentracija DBP-a. Ali čak ni ovaj tretman nije u potpunosti uklonio zagađivače jer su novi DBB-ovi napravljeni brže nego što su se stari mogli ukloniti. Kada se UV zračenje koristilo kao korak liječenja, razine nekih DBB-ova povećale su se jer je UV svjetlo podiglo reaktivnost organske tvari prema kloru. Potrebno je istražiti nove strategije kako bi se učinkovitije uklonili DBB-ovi i spriječilo stvaranje novih, kažu istraživači.
